Tehničko ronjenje

Kada govorimo o tehničkom ronjenju prvo ćemo reći što je to uopće i zašto bi se netko htio ili trebao baviti tehničkim ronjenjem.

Tehničko ronjenje je svako ronjenje na dubinama većim od 40 metara. Ovakva ronjenja iziskuju visoku discipliniranost, posebnu opremu, visoku obučenost i utreniranost ronioca, pri čemu se kao medij za disanje koriste plinske mješavine. Te mješavine mogu biti nitrox, trimix ili neke druge.

Ronioci koji se misle baviti tehničkim ronjenjem trebaju jako dobro svladati rekreacijsko ronjenje, imati određeno iskustvo, odnosno određen broj urona kako bi se uopće moglo pristupiti tečajevima tehničkog ronjenja.

Novija povijest tehničkog ronjenja

Kada govorimo o ronjenju s bocama (SCUBA ronjenje) treba napomenuti da se kao medij za disanje koristi zrak.

U medijima ćemo ponekad čuti: kisik, što je u većini slučajeva pogrešno. Naime, ponekad se koristi i kisik za dekompresiju i to do maksimalne dubine od 6 m, jer onda kisik zbog parcijalnog pritiska postaje otrovan.

Upotreba čistog kisika češće se veže za vojne potrebe.

Zrak koji se diše iz boca, identičan je zraku oko nas i koji svakodnevno dišemo, samo je u ronilačkim bocama spremljen pod povišenim pritiskom. Kada je boca puna, tlak zraka u boci je otprilike 200 puta veći od tlaka zraka koji nas okružuje.
 

Nitrox

Nitrox je mješavina dušika i kisika u kojem ima veći postotak kisika nego u zraku, pa često Nitrox ljudi nazivaju zrak obogaćen kisikom (EAN – Enriched air).

Osamdesetih godina  National Oceanic and Atmospheric administration (NOAA) uvodi dvije standardne mješavine:
NOAA Nitrox I (32% kisika i 68% dušika) te
NOAA Nitrox II (36% kisika i 64% dušika).

Oznaka za nitrox je EANx kao Enriched air nitrox pri čemu x označava postotak kisika,  npr. EAN 32 i EAN 36.

Mogući su i drugi postoci kisika u nitroxu.
 

Trimix

Trimix je trokomponentna mješavina a čine ju kisik, dušik i helij. Koristi se za ronjenja dublja od 40 m gdje bi veliki postotak kisika postao toksičan a preveliki postotak dušika izazivao dubinsko pijanstvo ili dekompresijsku bolest.

Kako bi se smanjio postotak dušika dodaje se helij (kao inertan), rijedak plin koji se puno brže saturira od dušika ali isto tako i destaurira. Jedini nedostatak helija je njegova cijena.

Trimix se označava kao npr. TX 20/35, pri čemu 20 označava postotak kisika, 35 postotak helija, a ostatak, u ovom slučaju 45 % odnosi se na dušik.
 

Rebreatheri

Prvi rebreather konstruiran još 1853. u Belgiji – konstruirao ga je profesor T. Schwann, te ga izložio u Parizu 1878. godine.Bila je to vrlo slična konstrukcija rebreatheru kojeg je 1879. godine napravio Henry Fleuss i izložio u Royal Aquariumu u Londonu. Bio je to zatvoreni krug za disanje koji je koristio spremnike kisika i apsorbent za CO2, a konstruiran je prvenstveno za spašavanje rudara koje je u rudniku zarobila voda.

Prvi rebreather koji se proizvodio u većoj količini bio je Davis Escape Set, konstruiran 1900. u Velikoj Britaniji, a služio je za spašavanje iz potopljenih podmornica. Kasnije je puno drugih industrijskih rebreathera konstruirano po uzoru na ovaj.

Prva upotreba rebreathera isključivo za ronjenje bila je u talijanskoj mornarici 1930ih, kada su razvili svoju 'frogman' jedinicu, što je značajno utjecalo na Drugi svjetski rat. Kasnije su na njihovom razvoju radile Britanska i Američka mornarica, gdje ih je razvijao Christian J.LAmbertsen u ranim 40-ima.

Kroz posljednjih 10 ili 15 godina tehnologija na ovom području je jako napredovala – u velikoj mjeri potaknuta popularizacijom ronjenja i razvojem  rekreativne ronilačke opreme.

Rebreatheri su korišteni u vojne svrhe jer ne ostavljaju trag mjehurića iza ronioca.

Danas se sve više koriste i u rekreativnom ronjenju i slobodno možemo reći da predstavljaju budućnost ronjenja.
 

Speleoronjenje

Ronjenje u špiljama ili speleoronjenje predstavlja vrhunac ronilačkog umijeća a time i najopasnije ronjenje.

Naime, u ronjenju u špiljama pojavljuju se sva četiri otežavajuća uvjeta. To su temperatura niža od 12°C, vidljivost (mrak) manja od 1m, struje brže od 1m/s i zatvoreni bazen (over head environment).

Ovaj posljednji je i najgori jer u običnom, rekreativnom ronjenju postoji mogućnost slobodnog izrona na površinu, pružanje medicinske pomoći i otpreme u barokomoru, a u speleoronjenju to nije slučaj jer se roni u kanalima, tunelima i prostorijama sa stropovima.

Ovakvim ronjenjima treba pristupati s velikim oprezom, odličnom opremom i visokom uvježbanošću a svaki zaron mora biti dobro planiran.

Špilje i drugi špiljski objekti ispunjeni su nataloženim finim muljem. Zato treba jako paziti kako se radi sa perajama jer u slučaju dizanja mulja može doći do potpunog zamućenja.

Uz speleoronjenje veže se Arijadnina (vodeća) nit, koja se postavlja prilikom urona i prati prilikom izrona kako se ronioci ne bi zagubili u mnogobrojnim tunelima i u uvjetima loše vidljivosti.
 

Ronjenje na olupinama

Obilazak olupina ili brodova koji su nekada plovili predstavlja poseban doživljaj, zamislite samo Titanik, koji je pronađen 1985.godine.

Jadransko more bogato je olupinama i ima ih na svim dubinama. Naravno, one ljepše, atraktivnije i bolje očuvane naći će se na većim dubinama.

Mnogima će upravo to biti poticaj da završe trimix tečaj. Svaka olupina, brod koji je nekad plovio, ima svoju priču, kuda je brod plovio, zašto je potonuo...

Sa zaronom na olupinu taj brod ponovo živi, predstavljaju staništa za brojne morske organizme a često su bogate ribom.

Ulazak u brodske prostore preporuča se samo iskusnim roniocima, jer je u unutrašnjosti istaložen fini mulj, čije podizanje može dovesti do potpune nevidljivosti.
 

Oprema

Što se tiče opreme u tehničkom ronjenju pravilo je da se sve koristi duplo i tehnički ronioc  mora biti svjestan sebe, svojih mogućnosti i opreme, a najvažniji dio opreme predstavlja njegov binom.

Što se tiče izvora medija disanja, obavezan je dvobocnik i to kao 2x7L, 2x10L, 2x12L i 2x15L. Postoje četiri kombinacije dvobocnika i ventila i to kao: dvobocnik s mostom i manifoldom, dvobocnik s mostom bez manifolda, dvobocnik spojen alkama i „side mount“ gdje boce vise bočno, sa strane.

Regulatori, obavezno dva prva stupnja s tako postavljenim crijevima da ne strše i zapinju, nego da idu prema dolje. Razvijeni su i posebni regulatori za tehnička ronjenja pa se mogu naći lijevi i desni prvi stupnjevi. Crijevo glavnog regulatora trebalo bi biti dugo 2,10 m, a lijevog pomoćnog 90 cm.

Jacket bi trebao biti najmanjeg volumena 20L uz to da se wing nalazi straga kako ne bi smetao radu rukama i kako bi imao mogućnost vješanja boca za dekompresiju sa prednje strane.

Kako je uvjet da je sve u duplo, za regulaciju plovnosti uz ovakav kompenzator plovnosti  trebalo bi imati i suho odijelo ili samo jacket s dva odvojena balona. Preporuča se što teži jacket kako bi se minimizirala potreba za olovima a najbolje bi bilo da se olova uopće ne koriste.

Dalje slijede dva ronilačka kompjutera, dvije lampe, bilo bi dobra HID ili LED konfiguracija s odvojenim akumulatorom pričvršćenim za jacket i pomoćna lampa, motovilo (reel) i spool, te dvije bove, dva noža, rezervna maska i pupkovina (join line) za zakačiti se ponekad za deko bovu ili liniju ili polje za dekompresiju ili podvodni scooter.

 

Ronjenje s plinskim mješavinama u RK Geronimo do sada: